Glazba 2020-ih

Ljudi oko mene dobro znaju da volim Tinu S. Tinu Šetkić, da budem precizniji, 24-godišnju francusku gitaristicu koja je talentom i virtuoznošću zadivila svijet. Prikupila je više od 200 milijuna pregleda na [You must be registered and logged in to see this link.] obradama zahtjevnih kompozicija u heavy metal stilu, od Beethovenove Mjesečeve sonate, Paganinija i Vivaldija do Malmsteena, Van Halena, Beckera, Vaia… No nestala je 2016., sedam godina nije objavila videoklip. A kada se napokon pojavila, štošta se promijenilo – obojila je kosu, sad je plavuša, na vratu i rukama ima tetovaže, umjesto heavy metala svira indie-rock / grunge, i to u bendu, više nije sama. Izgleda zadovoljno, meni je to najvažnije. Uz činjenicu da se vratila, dakako. Sretan sam kao malo prase u blatu. Zato ne razumijem ljude koji prigovaraju jer više nema čudesnih solaža. I meni fale, da se razumijemo, ali shvaćam njezinu potrebu da se odmakne od onoga što je dosad radila, da istraži granice kreativnosti, da nađe vlastiti glas, napokon. Ona Gilmoura i Moorea svira bolje od Gilmoura i Moorea, ali nije ni Gilmour ni Moore – nego mora biti Tina. A kako je počela, na dobrom je putu da to postane. Svira pragmatično, funkcionalno, podredila se grupi, ali opet se vidi majstorstvo. I smisao, strast za glazbu. Živo me zanima kamo će je taj novi put odvesti. Pjesma mi je odlična, preslušao sam je mnogo puta, ali nije mi to najvažnije. Velim, važno mi je da je Tina tu. Živa je, zdrava – i opet svira. Aleluja!