Vesna Parun

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom...


Ovu temu posvetio bih, neskromno to kažem, najboljoj našoj pjesnikinji.
Život je nije mazio, većinom provela u siromaštvu, često nalazeći na nerazumijevanje okoline. A kao pjesnikinja ostala je do kraja buntovna i vjerna svom životnim stilom.


Možete slobodno ostavljati njene uratke.

Nešto iz Vesninog prvijenca Zore i vihori.


JA TJERAM KRDO RIJEČI

Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi,
i mlin žuboravo stenje.

Vjetar uljuljava brdo,
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.

Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.

A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.

Večer stišava zjene,
kudjelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u srce se san sakriva.

I meni, najbolja naša pjesnikinja. Za najboljeg pjesnika bi se teško odlučio između njih 10-ak.

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nečemo više
ničeg sječati.
Samo ćemo živjeti.


Vesna Parun

Moraš biti tako malo boemski tip, i tako sebi svojstven da bi stvarao takve uratke. Kao i Tin kod muških pjesnika, tako i Vesna od pjesnikinja.

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Macaklin je napisao/la:Moraš biti tako malo boemski tip, i tako sebi svojstven da bi stvarao takve uratke. Kao i Tin kod muških pjesnika, tako i Vesna od pjesnikinja.

Takvi su Mac, i ''oni'' koji ne stvaraju, ali to istinski obojeno doživljavaju, dišu i ''hvataju''. Pretpostavljam i ti. Na žalost ima i onih koji nisu, ali ''kroz papire'' to očajnićki žele biti.

RASANJENI

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premiješta vrbike.
A zemlja prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

Vesna Parun

USHIT

Tvoje su oči za me,
lisnata, topla streha.
Našla sam biser - kamen
u školjci tvog osmijeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce,
bistra večernjica.


Vesna Parun

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

Vesna Parun

Kad bi se moglo otputovati


Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

NARANČA

Nekad je bila plameni konj.
Sad se još sjeća
Samo bića
Sunca.

Vesna Parun

Lice u sjeni
Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!
V.P

Prva ljubav

U šuštavoj travi blizu raskršća
Sjedim nemirna srca i čekam onog
Kojemu noćas dadoh, bezazlena,
Preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
Već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
Kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
Ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
Voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
Za hladnim suncem.

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Zavjet 

Ako mi srce na prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi,

I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju n zudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci dusa mi boravi,

I ako ulje nalijevan u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I lazi svoj pozamljujem celo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti brise.
I ako zivim ko jalova trava
Neka me sunce i ne grije vise.