Na današnji dan prije 106 godina u Zagrebu od raka grla umro je "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem" Antun Gustav Matoš, od milja Gustl - pjesnik, novinar, kritičar, esejist i vjerojatno najveći umjetnik riječi kojeg smo ikad imali. Pisao je "ušima za (dobre) uši" tražeći glazbu u jeziku budući da zbog grča u ruci više nije mogao svirati čelo. Strog prema sebi i drugima, nazvao je Utjehu kose, jedan od najljepših soneta ikad napisanih, "najobičnijom burgijom". No sve što je napisao o suvremenicima i dan-danas stoji. Izmislio je za svoje sonete akcenatsko-silabičku versifikaciju, s jednakim brojem naglašenih slogova u stihu, umjesto da ih piše u jedanaestercima, kako je nalagao običaj. Em naš jezik drukčije reže metar pa su za njega karakteristični osmerci, deseterci i dvanaesterci, em mu je nametnuta izosilabičnost, pravilo o jednakom broju slogova u svakom stihu soneta, smetala. "Najzagrebačkiji od svih pjesnika", od 1900. i Hrastovačkog nokturna začetnik do danas neprekinute tradicije pisanja poezije na dijalektima, bio je genijalac od glave do pete.
Jesenje veče
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.