Neke moje stvari

Radni naslov. U nedostatku boljega.


Filipini

Što mi nedostaje? Nedostaje mi jednostavnost, nepodnošljiva lakoća postojanja, bose noge u pijesku, pogled koji obećava. Dio mene je ostao tamo na jednoj pješćanoj plaži, jer što reći na ljepotu koja ostavlja bez daha? Te sam dane imala samo jedan šator s krevetom, strujom samo nekoliko sati dnevno, zajednički wc i tuš u kojem je vode bilo dva, tri sata u jutro. Ali, imala sam najljepše zalaske sunca, najljepša buđenja uz zvukove valova, šetnje u kojima bih tražila školjke i pratila tragove neviđenog otočkog psa. Imala sam svo vrijeme ovoga svijeta za ne raditi ništa, dok se ljuljam u ležaljci ispred šatora i sanjivo gledam otočić preko puta. Imala sam i kokosove orahe koji su me mogli ubiti da su mi pali na glavu, neodstatak sapuna za oprati ruke i proljev koji je uhvatio većinu grupe.
A ipak, u tim sam danima imala sve, sve za sreću, sve za život i sve što mi je srcu i duši bilo potrebno.

Jako lijepo

Svih ovih dana sam bila staložena, mirna, gotovo hladna kao špricer. Dok su drugi gubili živce, zdrav razum i paničarili, mislila sam da ću način na koji ih promatram zadržati do kraja ove glupe krize. No, samo jedna glupa vijest uvukla je tjeskobu u moj mozak kao što se magla zavlači u svaku slobodnu rupu.
Svima su nam ograničene slobode, neki to podnose dobro, a neki malo manje dobro. Neki se opiru i tako ih je lako osuditi, reći da su glupi, nesmotreni i nesolidarni. Možda ni mnogi nisu svjesni da se bune protiv represije uvedene za opće dobro, jer im je bitan samo njihov vlastiti komoditet. Većina od njih je samo jednostavno sebično.
A što sam ja? Jednako sebična, sebična u svojim snovima da nastavim živjeti kao sanjar i skitnica, kao nekoć, raširenih krila i slobodom da idem, kud mi se hoće i kud mi srce želi. I kao što meni netko jako drag reče "neke ptice imaju prešareno perje da bi živjele u kavezu".
Ali, proći će i ovo, ptico malena. Vjeruj.

Dobriša Cesarić

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

[You must be registered and logged in to see this image.]