Smijmo se zajedno

ovoj sa slike su prisjela stara jaja

- Dragi, daj mi reci one tri zlatne riječi koja svaka žena voli čuti od svojeg muža.
- U pravu si.
- Ma ne to, one druge tri...
- Ja sam kriv.

Godine 1937. na Božić igrali su Chelsea i Charlton Athletic. Na Stamford Bridge u Londonu odjednom spustila se gusta magla. U 61. minuti, pri rezultatu 1:1, sudac je prekinuo utakmicu zato što se ništa nije vidjelo. No Samuel Bartram, vratar Charlton Athletica, ostao je na svome mjestu. Petnaestak minuta proveo je na vratima očekujući suparničke napade i čudeći se zašto nitko ne dolazi. Ondje ga je zatekao policajac koji je obilazio stadion. Zaprepašten, poslao ga je u svlačionicu objasnivši mu da su svi odavno otišli s terena. Kada je stigao tamo, vidio je da su se njegovi suigrači istuširali i obukli. Umrli su od smijeha kad je banuo unutra. To je istinita priča.

Svađaju se tri dječaka čiji je tata najbrži.
Kaže prvi:
-Moj tata je nogometaš, on puca penal i stigne ga sam sebi obraniti.
Kaže drugi:
- Moj tata je konobar na prvom katu u kafiću, on spušta makiato s prvog kata i lovi ga u prizemlju.
Kaže treći i smije se:
-Jesu amateri vaši očevi, moj tata radi u državnoj firmi do 15 sati, a već u podne je kod kuće.

Godine 1918. boljševici su došli na vlast. Odmah je počeo progon profesora i asistenata na sveučilištima. Jedan od mlađih profesora, matematičar, poslan je u Sibir da radi kao drvosječa kako ne bi bio strijeljan.
I tako, pošteno je radio nekoliko godina i pravio se glup. Došli ljudi iz Svesavezne komunističke partije boljševika i predložili ga u Partiju misleći: vrijedan čovjek, seljak, proleter, takav nam treba... No kako je izjavio da nema ni osnovnu školu, stavili su ga u školu za odrasle gdje su bili i drugi drvosječe, seljaci, jer član Partije mora biti barem pismen. Vidi on svoj razred, a ono sve odrapanci i budale, nitko ništa ne zna, matematiku im predaje neki polupismeni profesor...
I vrijeme je prolazilo, a taj naš matematičar živcirao se jer je okružen idiotima koji su po nekoliko sati učili da je 1 + 1 = 2, i nikako nisu shvaćali. Možete zamisliti koliko je dosadno bilo tom prikrivenom sveučilišnom profesoru matematike!
I kad je po stoti put bilo predavanje o 1 + 1 = 2, naš je "drvosječa" ustao i rekao kako će on dokazati da 1 + 1 nije 2. I izvodio je diferencijalne jednadžbe, partikularna rješenja, teorije velikih brojeva na ploči, a u jednoj formuli mozak mu se zablokirao i prestao je pisati. Koliko se god trudio i naprezao, nije se mogao sjetiti kako dalje...
Odjednom je cijeli razred počeo šaputati: "Planckova konstanta, Planckova konstanta..."

A i nije baš smiješno  

[You must be registered and logged in to see this link.]