Lijepa naša Hrvatska poezija

HIMNA SLOBODI

O liepa, o draga, o slatka slobodo
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj lipoti!

Ivan Gundulić

ANIN SANAK

U po jasna bijela dana
zaspala je mala Ana:
Igrala se s braton Ivom,
Zaspala je tuj pod šljivom.
Jer se nešto zavadiše -
Brata Ive nema više.
Sunce gleda,
pa se smije
Povrh čeda,
koje snije.

Kako Ani sanak prudi!
Lice joj sve večma rudi,
Jedna šaka zatvorena,
Ustašca tek pritvorena,
Međ' zubima kažiprst,
A nožice unakrst.
Trepavice
Guste kriju
Zjeničice,
Koje sniju.


Ivana Brlić-Mažuranić

RUŽA

U šumici cvatu mlade ruže,
Milo grmom zelenim prosute
Rosa Božja kitila im skute
Ljuljajuć se s povjetarcem druže.
Da ih miloj tražim, oči kruže:
Kćeri zore želju moju slute,
Slatko s' prijatno nagnute,
Da prekrasne većem krasu služe:
Kad se netom bujni grm otvori,
A ljubovca oči pune slasti
Na me slatko smješeć' se obori:
''čemu cvijeće, čemu teškog truda''?
Sama ću ti ljupkom ružom cvasti.
Mila, vjerna, svako doba, svuda!

August Šenoa

PJESMA NAD PJESMAMA

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja:
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne:
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja:
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja:
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih:
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja....

Janko Polić Kamov

KO DAŠAK

Ko dašak svet i čist,
Kad mladi miri cvijet,
Ko sjajnog sunca blist,
Što vedri ovaj svijet,
Ko anđeoski san,
Ko draga svetinja,
Tvoj mili sjaji dan,
Oj, dobi djetinja.
Životvor ti je plam,
Milolik ti je sjaj:
Ah, gledam te i - znam,
Gdje j' izgubljen raj....

Silvije Strahimir Kranjčević

MOJA LAĐA

Plovi, plovi moja lađa,
U koji godijer kraj:
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg
U budućnost gledaj bolju,
K' nebu digni stijeg!

Petar Preradović

HRVATSKA

Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska....
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.

Drago Ivanišević

TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE

Ti ne znaš naše sunce: kad grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
Ko zlatni Bog, a površina mora
purpornim smiješkom smiješiti mu se stane -

Ti ne znaš naše sunce: kad plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
Vatrenom zubljom pali list po gora,
potoke suši, izgara poljane -

Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kad gine
i poput srca ranjena krvari -

Ko naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.


Milan Begović

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav - kao parče kruva
za gladne zube - on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u žar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević

Sijećate li se Željka Sabola? Naš književnik, tekstopisac, slikar, a koji je nažalost, uzeo sebi život u vihoru dogodovština tragične 1991.
O kakvoj je veličini riječ govori ostavština pjesama kao npr: Ostala si uvijek ista, Zagrljeni, Djevojka za jedan dan, Volim te, budalo mala i još mnogo drugih stihova pjesam uz koje su odrastale generacije.

Izdvojio bih jednu pjesmu, naša verzija Prospettive Nevski talijanskog glazbenika Franca Battiana.




Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem
spavaj, uzalud je bilo
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno

I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi
kraj mene kao da me nema

I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja
tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli

Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac
koji odlazi bez riječi

A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu
u daljini grad se budi
ja moram dalje, uvijek nade ima
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi

Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba
i predah poslije duga puta

Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu
sto promijenilo se nije
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije

Tko će mi u tom času snage dati
sam je čovjek kao slamka
sto oluje nose


-Željko Sabol

Evo još jedna.

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni


-Željko Sabol

Hvala ti lijepo Mac, što si nas podsjetio na Željka Sabola koji je kao ''dragi kamen'' u vitražnom raskošu naše umjetnosti.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotovo da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matoš

DALEKI DOM

Čuda je daleko, na stotine milja,
di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,
di glas zvona ljude s dobrotom napaja,
di nam misli stanu, kad dojdu do cilja.

Selo tamo stoji, loza, bor i placa.
Hiže mu se bile, vrtli su za njima
sa lozon i smokvon, da te je milina,
Bože, ki sad tuda veselo koraca....

Dom naš je tamo, murva, crikva, draga
i sva srića lipa domaćega praga,
mati stara, od svega milija.

Tuja sila, majko, tako nas razdili,
tuja moć, ća silon zakon dili,
to je dilo ljudsko, Bog ni tako štija.


Mate Balota

KUPINE

Sunce greje, žarko sunce,
Zrele su kupine,
A za tobom srce moje
Hoće da pogine.
Steza ide, hitra steza
V luge i mekote,
Nemre ju zaustavit nigdo.
Kaj se žuri po te?
Kaj će meni put i steza,
Gde su tvoje oči,
Tam bi ja pogodil slepi
I po črnoj noći.
Ali drugi bu ti dragal
Oči kak kupine,
Zato mi za tobom srce
Hoće da pogine.

Dragutin Domjanić

UVEO CVIJET

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg' što živi kratki, smrtni vijek.
Al' ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, dok svitaše dan:
i znam: u duši on još uvijek cvjeta -
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec

LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila.

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more


Antun Branko Šimić

ZAHVALNOST

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.

Vesna Parun

SRETOH JUTROS RUŽE

Sretoh jutros ženu staru
U crnoj marami.(Sjetila me
Moje majke....)U rukama smežuranim
Držala je rukovet ruža
Crvenih, i svježih
Od rose.

Dragutin Tadijanović

PUTUJUĆI SLAVONIJOM

Evo me opet vozi vlak
Kroz magle zavičajne ravni.
Sviće. Sa novim jednim danom
Bude se neki davni.

Palicom pozdravlja me pastir,
I ja mu odzdrav mašem.
Kako je sraslo moje srce.
S tim poljima i šašem!

Promatram ganut (već je jesen)
Daleko razlivene vode.
Svaki puteljak tu me mami.
''Siđi''! klepeću rode.


Dobriša Cesarić