Lijepa naša Hrvatska poezija

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote:
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći:
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.


Tin Ujević

PA, ŠTO, AKO NEVJEŠTO ŽIVIM

Pa, što, ako nevješto živim

Ako bauljam,
na hiljadu očiju razmrcvarena
Gotovo pobijene, do kasno razvrstavam sićane slavuje
Otvaram i otvaram u njima ekrane daljina
Što, ako hoću disati, jesti
gdje ima hranjive juhe od zraka i knjiga
za koje ću zasjesti
bradu nasloniti na dlan
dok ruka ne usahne
i kapci nepripotvrde
Pa, što, ako od vas uzmem samo knjige
usta za naš poljubac


Sonja Manojlović

IDEM S TOBOM NAPOKON SAV

Sve će biti otpisano osim ljubavi. Od njezina
ognja zažari se lice bezbrojnih i tijela stižu svoje oblike.
Idu ruku o ruku, prepoznata. Šire prostor svijeta.

Kamo ćeš me odvesti, moja ljubavi? Ali ne osjećam
strah od koraka koji mi idu u susret. Nisam niti
obijestan, ja samo mjerim svoju želju. Smijem. Svi.
putovi sad mi jednako pripadaju. I oni trebaju moju smjelost.

Tebi govorim, ljubavi, koja si plodna poput kiše,
Plemenita poput večeri, raskošna poput sunca, koja si
uvijek sve sadržajnija poput mora.

Idem s tobom napokon sav.


Slavko Mihalić

DA, DA MLAĐIM PJESNICIMA HRVATSKIM

Mrvite djeco jezik
- suhi kolač na usnama iz bakinog ormara

množite ga, umnažajte, jer došla nam je blagovijest:
samo je čisto nezvučanje
pravi pojam koji se može svesti
na količinu i njene preradbe.

''Tamo je divlji grm'', rekla je stara Ciganka,
nepotkupljiva nevjernica, prevrtala je

po bisagama po krpama

dok joj je konj časkom bio na pojilu,

''s korijenjem u mraku i lišćem na suncu, od kojeg
nijedno nije bez goleme nužde. A sada idem''


Nikica Petrak

SABRANA BJELINA

Mi idemo u putničkom vagonu,
Melodiju nam zime čelik pjeva.
Šušketa lišće na šumskom tronu:
Svijet se još drži i san odolijeva.

Dok jabuka na snijegu ruku čeka,
Još neko nekom biva dragocijenost.
Za svaku bolest srce nađe lijeka,
Grane otrpe zimsku povijenost.

Izađe sunce nad šumom i lugom
Pronađe zrno ptica šaroperna.
Prepuni nade vozimo se prugom:
Opet je duša čista, lakovjerna.

Ugarak tinja, krajolik osijedi:
Ne predaje se zadnja Kartagina,
U korice se slaže sve što vrijedi:
Protekli život, sabrana bjelina.


Božica Jelušić

TVOJE SU OČI

Tvoje su oči dva otkucaja tame.
Sve ostalo je oluja
U jednom slavuju.

Tvoje su oči kasnije ponoćna oluja
Na ledenjaku:
tama zaustavljena u grlu.

Tvoje su oči na kraju zatišje s proplanka,
Kojim lije kiša....
A slavuji? - Kucaju po Mjesečevom srebru!


Vlado Gotovac

OVO JE PJESMA KOJA ĆE TE ČEKATI

''I kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli''

Željko Krznarić

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?


Jure Kaštelan

MI

umrli svi su, ali i živjeli su svi:
između svih tih mi se ljubimo kao ludi
pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni
slijediti, nema takvih da čine to što ti
i ja učiniti smo sposobni, kao ljudi
koji ne žele priznati ni jedan zakon zemni.

Luko Paljetak

STARINSKI MIRISI

Naša soba miriše po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.
Kroz šuštave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela što gore

Enes Kišević

BUDUĆOJ LJUBAVI

Buduća ljubavi,
kad bi mogla ne doći.

S tobom se rastajem unaprijed,
za ruku odvodeć dijete koje začeh s tobom,
ovu tjeskobu koja naglo raste.
Ljubavi, sve sam ti rekla već davno.
A ti si već davno prošla.

Kad bih mogla ne doći.


Vesna Krmpotić

LJUDI IMAJU

Ljudi imaju svoje šlagere koje pjevaju o protekloj mladosti.
Ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke.
Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme
u kojima plači i tješe se i zaboravljaju,
Ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga.
Ili nikoga.
Ljudi imaju svoju zemlju.(Svi je negdje imaju.)
Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici.
Ljudi imaju svoje subote i sportske priredbe,
Svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju.

Što to ljudi imaju?

Tiho idem dalje

Samo sebe ljudi nemaju.


Milivoj Slaviček

VISINA U PRAŠINI

duh te planine
bio je svakako
čaroban
ali moram biti
skroman!
moja visina
mi je dovoljna!
legnem
i u tri puta
izmjerim put!
od mene
do hrasta
koji se smije
kad mu kažem
i ja sam
lijep!
zagrli me!

Branko Maleš

ZNAKOVI

Dugo sam gledao sunce,
sada učim za sveca.
Sada napokon milosrđe
kaplje kap po kap niz lice.

Ovo su dani
kad mrlje odaju nevidljiv zločin,
kad se peru plahte,
a ruke drhture u sapunici.

A tu: na čistom tkanju jezika
kako si hladan, bezgrešan dodir:
nemoguće ga je izbrisati.


Slavko Jendričko

UZMI ME NA OBLAKU

Uzmi me na oblaku
anđele moj čudesni
zakrili me svojim nježnim krilima
skrivećki me uzmi
da nas ne vidi nitko
ni zvijezđe utkane u nebo:
Mali i Veliki medvjed
ni oblak na kojem me uzmeš
anđele moj čudesni
uzmi me na oblaku
i tako ostani. Ne miči se!
Ne odlazi!
Ne ostavljaj me samu na oblaku
na kojem si me uzeo
mogao bi me zgrabiti Mali i Veliki medvjed
mogla bi potonuti u jednolično tapkanje zvijezda
obujmi me svojim hitrim krilima
anđele moj čudesni
prenesi na drugi oblak
i tamo me iznova uzmi
na tvojim moćnim krilima obiđimo sve oblake
nećemo brojati koliko ih je bilo!

Ljerka Car-Matutinović

MIRIŠU LOVORI

mirišu lovori
zagasiti spori, ne nagli,
plavo i još plavog diže se iz vode
sjetom i solju pokrpati nigdje i tu,
eno odbljesaka, najavljuju ljeto
ionska kopita zlatne nokte srha
titraju tetiva,
zagasiti spori, ne nagli
mirišu lovori....

Ivan Rogić Nehajev

NATAŠTE I NADOHVAT

usred oralnosti natašte
među napetim crtama
jasnoće mekih rubova
kad je kapljica obris
kojemu maleni vektori
pomažu pronaći
svoju teksturu
okrećeš se
i tvoje tijelo
stvara dubinu
valovitim paralelama
odsječku izduženoga
preko nogu preko leđa
preko dva ruba nadohvat

Igor Rončević

URE

kad osluškujem hod ptice u sebi,
zaparu praznine
napuštene sjene
očajno umijeće laganja,
okus ljubavi što stari
one što preklinju dan i visinu neba
one što mrze noć i poruku puti
i one koje prepoznajem dlanom,
kad sve to skupim,
nađem i zagrlim,
kad se presavijem u pasu,
kad se petvorim u školjku,
u dah,
kad osluškujem hod ptica u sebi,
zle brodove koji su zarobili našu luku,
pomičem kazaljke na koži tvoje ruke
i starim.

Irena Vrkljan

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sičušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku....

Sead Begović

NOTTURNO

Mlačna noć: u selu lavež: kasan
Ćuk il'netopir:
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebru vir:
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina.
Kroz samoću, muk
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Antun Gustav Matoš

TRAGIKA

O što nismo djeca šume
u zeleni carskog granja,
bezimeni ko oblačje,
što ga nosi ćuk i sanja!
O da sam te na planini
taku našo, ženo, ženo!
Ne bih pljuckao jad i sržbu
na svetište razbijeno.
I sve mi je ovo gorko
i bljuvo bi bijes i muku....
O man'te me! Sam ću tajom
da progutam svoju bruku....

Janko Polić Kamov