Lijepa naša Hrvatska poezija

TRAGIKA

O što nismo djeca šume
u zeleni carskog granja,
bezimeni ko oblačje,
što ga nosi ćuk i sanja!
O da sam te na planini
taku našo, ženo, ženo!
Ne bih pljuckao jad i sržbu
na svetište razbijeno.
I sve mi je ovo gorko
i bljuvo bi bijes i muku....
O man'te me! Sam ću tajom
da progutam svoju bruku....

Janko Polić Kamov

MOJ DOM

Ja domovinu imam: tek u srcu je nosim,
I brdo joj i dol:
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I .... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše....

Silvije Strahimir Kranjčević

STARI OBRED PRED KOJIM BLIJEDIM

Leći ćemo oboje na zemlju,
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju
i zove ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima zagrljaja.

Vesna Parun

JEZIK SNOVA

Sanjaš li ikada na ovome jeziku,
Upitao me jedan put prijatelj.
Ja uopće ne sanjam: gledam
Film svake noći držeći zatvorene
Oči, iste slike lelujavih sjena
Što pulsiraju na zidovim u inoj sobi.

Mario Suško

GOVORILA TI U TRAVNJU

Nemoj me tako. Budi nježan.
Ja sam jabuka.

Govorila ti u travnju.

(Ti južni vjetar. Grizeš je,
Kršiš joj ruke.)

Budi strpljiv. Procvjetat ću
i prolistati.

Bit će mi puna njedra jabuka.

Dođi u listopadu. U moja njedra
zavuci ruku.

Svu jesen i svu zimu
mirisat će ti ruka.


Petar Gudelj

* * *

Pejzaži bez mora
nemaju zapravo nikog svog.
Oni jedino prema vjetru
određuju svoju sudbinu.
Pejzaži bez mora
ne vide,
jer imaju crni povez
preko očiju.
Njeni stanovnici
su zatvorenici.
Jedu zatvorski kruh.
Njihovi stanovnici
su osuđenici,
ali već se polako probija
nebeska svjetlost,
koje se djeca boje.
I sve se otvara
kao izgubljena knjiga,
dok more udara
u vrata i u prozore.
Čini se:
sve će se odjednom
otvoriti.

Arsen Dedić

SLIJEPA SVJETLOST

- tko stanuje u ruži
- nitko
nitko stanuje u ruži
otvara i zatvara prozore
udiše zrak

a zrak
kakav je stanar taj zrak
- uredan
redovito plaća najamninu
nema veliko društvo ne buči
otvara i zatvara prozore

- ali tko napokon stanuje u ruži
nitko ili zrak
- nitko a zrak plaća najamninu
ruža sanja prolaznike
otvara i zatvara latice
pa se čini da netko u njoj diše


Krešimir Bagić

BRAČNA PONUDA

Kuća je u kuću
ušla
skinula krov u predsoblju
i objesila ga o vješalicu
izula pragove
i odložila ih kraj peći
otvorila širom prozore i
ponudila svima u kući
novog neba i vjetra
izlijepila je zidove cvijećem
i tako ih srušila
namirisala sagove
mirisom mesa i voća
i na golim balkonima
kleknula

Dorta Jagić

ŠUMAR KOD KUĆE

Ostavio si miris šume za sobom, miris duhana i zabrinutost. Kuća ti je
bila tijesna, pa si se preseljavao na proplanke i u prosjeke. Izvlačio si trupce
iz blata, vozio velike američke traktore, dizalice si usmjeravao prema
krošnjama, nebu i Bogu. On je cvilio. Ti si ga odgurnuo nogom. U kući je
zavladala tišina.

Tvrtko Vuković

PLANINSKA PJESMA

Planina i ja se nadopunjujemo.

Ja je podupirem pjesmom
a ona me jača šutnjom:
pozdravljam je glasnim pjevom usred noći,
tjeram sablasti od nje
i udaljujem zla duha:
a ona mi odgovara zorom,
ona me daruje rosom
i šalje mi u san ćurlik ptica.

Nadkriljeni dubinama neba
- suncu ustremljeni
planina i ja se ujedinjujemo.


Ivan Grljušić

PO ISCRTANOJ STAZI

guram kolica s mineralnom
vodom i papirnatim maramicama,
nekakvo vakumirano meso, aluminijska folija i
durex classic.
Odlazim gdje i svi i sve ispravno činim,
parkiram kolica, predano slažem
stvari u
vrećice i prtljažnik, palim auto,
palim radio i odlazim.
Uskoro sve zaboravljam,
sjedim i gledam svoj odraz u jednom izlogu.
Moglo bi se reći da imam sve
što mi je potrebno i da sam stabilan,
da provodim lijepo vrijeme i
da se neću ni pomaknuti.

Ivica Prtenjača

AUTORETORIKA

Neke prijateljice kažu - samo muškarci
mogu dotaknuti sebe, njihov organ
vani, nudi se svijetu, a naš, naš je
udubljen, stvoren samo da bude ispunjen,
i zato čemu ga dodirivati, čemu tražiti tajne,
one nisu date da ih znamo....
Ja im odgovaram da su u krivu, jer do
prvog vrhunca, htjele to priznati ili ne,
žena ipak najčešće dođe posve sama....

Darija Žilić

STARI GOSPODIN KOJI JU JE ŠEVIO

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik
starac od šezdeset godina
o kojem je jednom zapisala u dnevnik:
''nikad me nitko nije tako uzbuđivao,
ni prije ni poslije.''

bio je prijatelj njezina oca
taj stari gospodin koji je ševio
dok je ležala u bolnici.
i poslije. koji misli
da je i nakon petnaest godina
može nazvati i reči:
''vidio sam u novinama tvoju fotografiju,
sutra sam dežuran, dođi
k meni kad padne mrak''.

pao je mrak
i ja se penjem prema bolnici.
želim vidjeti tog doktora
pod kojeg se tako uvlačila
da i danas misli
kako je dovoljno posegnuti
za telefonom i pozvati je.


Drago Glamuzina

VESLO JE PROŠLO KROZ VODU U KOVITU CRNIH LEDENIH IGLICA

Ušao sam u sobu i našao te kako spavaš
tako nepomična da mi se učinilo da si mrtva.
Da živimo i dvjesto godina uvijek bi ostalo stvari
koje nismo stigli reći jedno drugom.

Tomica Bajsić

IZ TAMNE SOBE

Iz tamne sobe svjetlucanje
u dubini žlica iz kojih nitko ne jede
dvoje ljudi sjedi
jedno nasuprot drugome
uvijek si možemo dati
bolest i riješiti stvar
kažu iz dubine
već praznih stolica

Miroslav Kirin

SPOKOJ

Kao psa na uzici,
Mirko dušu šeće kroz grmlje
i ne da joj u kuću,
ne dopušta joj da mu priđe
bliže od trijema
da ga,
kako kaže,
ne bi rasplakala,
uneredila,
ispremetala.
Zato,
kao na zračnom jastuku
Mirko na spokoju lebdi
u kući bez prozora,
s pet soba za paniku,
sa zaslonom za oči
kojima lovi tuđe želje,
zato je spokojan kada ima
posjeduje
sve što imaju i drugi....
A pas vani cvili,
zavija
u tremolu izvodi
svoj otužni, večernji b-mol,
slaže ga u tokatu.
Nebo drhti,
a u kući spokoj -
Mirko zuri u kutiju
u kojoj žive neki drugi,
spokojni ljudi....

Ivana Šojat

VITEZOVI I PRINCEZE

Je l' rumen jabuka zrelih
sjaj iz vremena prošlih ima?
Je l' vitezovi strašni,
kao junaci, plakati su znali
za princezama svojim?
Je l' ruka u ruci
kao zavjet bila....?
Je l' svaka šetnja
iskru bezbrižnosti krila,
iskru zadovoljstva u gordosti zbilje te?
Je l' grivama konja raspusnih i divljih
još igraju se, kao nekada,
daljine želja ratničkih?
Jesu l' u vremenu mača, oskudnosti i suza,
u vremenu iz dalekih snova
perjanicama što i danas vijore
klicala otvorena srca
zadovoljstvom duše?
U krošnjama bagrema bijelih,
u uzdignutim čelima jablana dalekih
čarobne ptice
snove su snile
i cvrkutale pjesme koje su i djeca znala.
Danas, u zaboravljenim maglama
šapat uvelog lišća se pita
nije li i ovdje
poneka suza pala?
Nisu li ovdje, u dahu zbilje,
uz sva veselja i sve boli davne,
nisu li tu
i sve ljubavi bajne
snagu da nam daju moćno,
korak da nam prate.
A gdje ste danas
vitezovi i princeze!
Blistavosti duša nam treba.
Blistavosti duša nam treba!

Darko Petar Štivičević

ETHNO BROJALICA

Raditi u jeziku
isto je
što i raditi
u polju
dođe nevrijeme
i dođu i tuča i mraz
i od svega
u jeziku
i u polju
ostaju tek te
patetične
smrznute latice
divlje trešnje
koje
beznadno lete
svud po čitankama
za stražare
i grobare.

Delimir Rešicki

RECI

Hoćeš li da pripremim večeru
ili da te ljubim?
Večer se spušta i ja se bojim
da te ne izgubim.

Ivica Smolec

PROZOR

Ispred prozora proletješe ptice
ispred prozora sunce minu
ispred prozora ti prođeš
bez osvrtanja

uzalud pravih
prozor


Zvonimir Balog

TAJANSTVENA RUŽA

U mome tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj, snovi mog života, modri krajevi!
Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.
Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.
Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam, što si, djevojka il' vila -
O, tajno moga vrta! O, ružo moje sjene!

Antun Gustav Matoš